Znamenite ličnosti

 

CarloTta Grisi rođena  je 25. ili 28. lipnja 1819. u Vižinadi, navodno u nekadašnjoj palači obitelji Grimani (za koju ne postoje pouzdani tragovi gdje se nalazila), ali je već zarana iz Vižinade preselila u Milano, gdje je pohađala satove pjevanja i plesa. Prvi javni nastup imala je u sedmoj godini u milanskom Teatro alla Scala. Imala je tek 13 godina kada je diplomirala, kao čudo od djeteta i tada, 1832. godine imala debitantski nastup, iza kojega su slijedili nastupi po Italiji. Nekoliko godina kasnije, za nastupa u Napulju upoznala je Julesa Perotta, koreografa i plesača i to je obilježilo nastavak njene karijere. Nastupali su zajedno i uspješno u evropskim teatrima, a nadahnula je Perotta da za nju složi koreografiju za balet Giselle, jedno od najznačajnijih djela baletnog romantizma (libreto Theophile Gautier, muzika Adolphe Adam). Nastupajući kao Giselle Carlotta Grisi utvrdila je svoj značaj i karizmu božanstvene lirske muze svoga vremena. Povukla se iz baleta na vrhuncu karijere 1934. godine i ne zna se ništa o njenom životu od tada pa do smrti u osamdesetoj godini u Saint Jeanu kraj Ženeve 20. svibnja 1899. godine.

Turistička zajednica nastoji osmisliti centar spomena na slavnu sugrađanku, koja je u balet unijela izričaj kojim je nadahnjivala plesače i skladatalje. Serge Lifar napisao je o njoj knjigu, koja je tiskana 1941. godine u Parizu.

Antonio Facchinetti rođen je u Vižinadi 1805. godine, a umro u Veneciji 1867. godine. Bio je svećenik i publicist porijeklom iz obitelji odvjetnika i veleposjednika. U Savičenti je bio župnik, a naučio je čakavski i bio radoznao prema običajima Hrvata. Potpisao je jedan od najstarijih etnografskih opisa ruralnog života istarskih Hrvata, od vjenčanja, rođenje, pogreba, do odijevanja, pripremanja hrane i pučke medicine. To je članak „O istarskim Slavenima“ tiskan u časopisu „Il Popplano dell'Istria“ njegova rođaka Michelea Facchinettija, također rođenog u Vižiadi 1812. godine. Bio je istarsku zastupnik uUstavotvornom saboru u Beču 1848. godine, pisao političke tekstove, a 1850. godine pokrenuo je časopis „Ill Popolano dell'Istria“, jer je bio uvjeren da književnici i novinari imaju političko poslanje, a svrha toga časopisa bilo je obrazovanje, prosvjećivanje i kulturni i gospodarski napredak. Smatrali su ga „laičkim svećenikom“. Umro je u Vižinadi 1852. godine.

 

GIUSEPPE  TUNTAR 

(Vižinada 1882. – Buenos Aires 1940.) 

Giuseppe Tuntar je legendarni borac za radnička prava koji je djelovao u Vižinadi, Istri, Trstu, Gorici, Austrougarskoj, Italiji i Južnoj Americi. Svakao je za negdašnju istarsku pokrajinu i Julijsku krajinu uz Giuseppinu Martinuzzi (Labin, 14. 2 1844. – Labin, 25. 11. 1925.) najznačajniji socijalistički i komunistički lider. Rođen je u Vižinadi 1882. godine od siromašnih roditelja. Školovao se u koparskom sjemeništu. Nakon gimnazije, preselio se na studij u Graz. Godine 1905. pristupa socijalističkoj stranci u Vižinadi. Pisao je za progresivne listove u Puli (Il Proletario) i Trstu (Il Lavoratore).

Bio je istaknuti istarski eksponent radničkog pokreta u prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća, prepoznatljiv po stalnoj aktivnosti u organiziranju političkih tribina, sastanaka i javnih akcija diljem čitave Istre. Njegov je entuzijazam bio cijenjen u radničkom pokretu, tako da je brzo postao jedan od najpoznatijih Istrana svoga doba. Od 1908. do 1910. godine izabran je za tajnika istarskih socijalista, a nakon toga radio je kao direktor zavoda za javno zdravstvo u Gorici. Jedan je od prvih socijalista svjestan potrebe uključenja seljaka u borbu za svoja prava. Brzo je postao poznat i u susjednim pokrajinama. Tuntar je postao predsjednik frijulanske federacije socijalista koja je objedinjavala sve progresivne stranke i pokrete. Bio je animator pokretanja tjednika „Il Socialista Friulano“ koji izlazi od 1910. godine. Socijalistička stranka pod Tuntarovim vodstvom udvostručila je broj dobivenih glasova na izborima 1913. godine. U vrijeme prvog svjetskog rata obolio je od asme, te je duže vrijeme proveo u bolnici. Umro mu je i sin za izbjeglištva u Trstu, kada čitava obitelj prolazi veoma teške trenutke. Bavi se tada prevođenjem ratnih vijesti austrijske komande za list „Il Lavoratore“. U tršćanskoj socijalističkoj stranci postaje sve utjecajniji od 1918. godine obzirom na svoje revolucionarne metode koje su se prilično razlikovale od dotada prevladavajućih ideja tršćanskih marksista. Bio je sljedbenik Lenjina i Oktobarske revolucije. Pripremao je radništvo za preuzimanje vlasti smatrajući da će se Austrougarska uskoro raspasti. Po njegovoj zamisli i djelovanju, trebalo je osnovati nezavisnu regiju pod vlašću sovjeta.

Giuseppe Tuntar je putovao u Sovjetski savez. Poznavao je Lenjina i Staljina. Bio je među prvima koji nisu vjerovali Josipu Visarijonoviču. Sudjelovao je u radu Drugog kongresa Treće Internacionale (komunista) u Moskvi. Već 1919. godine, Tuntar je postao predsjednik Političkog tijela socijalističkog vodstva u Gorici i Trstu, kao i član predsjedništva na kongresu koji se iste godine održao u Bologni. Godine 1920. ulazi u frakciju komunističke stranke i kao delegat, zajedno s Gramscijem (Antonio Gramsci, 1891. – 1937.) i drugovima, postaje 1921. osnivač Komunističke partije Italije. Nadolazeće godine nakon upisa gotovo svih socijalista u komunističku partiju, list „Il lavoratore“ također postaje organ komunističke stranke, a Tuntar njegov direktor. U svibnju iste godine pobijedio je na izborima za parlament. U Rimu se zalagao za radnička prava. Živio je veoma skromno svoju parlamentarnu funkciju, ali ne što se tiče političke aktivnosti. Parlamentarni zastupnici nisu primali nikakvih naknada. Tada nastaju neka njegova čuvena djela u zaštiti radnika i radničkog pokreta. Vremena su bila veoma teška – fašisti su preuzimali vlast. Poznat po svojim gorljivim govorima protiv masovnih otpuštanja radnika, Tuntar je brzo došao na nišan autoritativne desnice. Posebno se isticao u objavama i govorima protiv otpuštanja u brodogradilištima, te se stalno zalagao u prilog seljaka nasuprot interesima veleposjednika. Članke je objavljivao na talijanskom, ali i slavenskim jezicima. Čuven je njegov članak tiskan u tisućama kopija protiv nasilja nad slavenskim stanovništvom u Istri i Julijskoj krajini. Druga strana nije mirovala. Otežavan mu je život, a preživio je nekoliko atentata, među kojima su bile bačene bombe na njegovu kuću, gađan je vatrenim oružjem, a na Sardiniji – povodom održavanja političkog mitinga, teško je ranjen iz pištolja. Bio je pod stalnim nadzorom i prismotrom policije, fašisti su mu prijetili smrću (njemu i članovima obitelji), tako da je 1924. s ženom i troje djece emigrirao za Buenos Aires u Argentinu. Tamo je, nažalost, nakon austrijskih i talijanskih, upoznao i argentinske zatvore.

Kao politički aktivist, pisao je za dnevni list „Critica“, naprednog ljevičarskog usmjerenja, gdje se zadnjih godina života i zaposlio. Bio je angažirani intelektualac, dobar poznavatelj četiri jezika i stručnjak za rimsku povijest. Umro je još relativno mlad u 58. godini života ostajući vjeran svojim idealima i ostavivši značajan trag u povijesti radničkog pokreta od rodnog mjesta do Južne Amerike. Ponosan i odlučan, nije prihvaćao nikakve ustupke fašistima, među kojima su bile ponude iz vrha Mussolinijeve vlade, u obliku sigurnosti zaposlenja i novca u zamjenu za pristupanje pokretu.

U Vižinadi se u narodu čuva uspomena na Tuntara, Marastona, Augustina Ritossu i druge znamenite socijaliste, komuniste i socijaldemokrate, koji su se žrtvovali da bi pomogli svojim građanima i ugroženima. Giuseppe Tuntar, činio je to lokalno i na globalnom planu.

Događanja
Informativni godišnjak
Domaća web tržnica

Domaća web tržnica